Powered by Blogger.ba



10.02.2014.

Breza : Podrška građanima Tuzle (foto)

30.01.2014.

Bosna i Hercegovina protiv Sejdića i Fincija

Piše: prof. dr. sc. Zarije Seizović

U predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava u Strasburgu je utvrdio da Bosna i Hercegovina ima diskriminatoran ustav. Kao takva, presuda predstavlja pravni i politički blam BiH i snažan udar na njen međunarodni položaj i renome - makar ovaj položaj bio prilično loš, a o nekom renomeu da i ne govorimo. U svakoj državi, koja ulazi u krug “europskih zapadnih demokratija”, nakon donošenja ovakve presude, nastupila bi, blago rečeno, panika u najvišem političkom establishmentu države i sve političke snage i napori kao i “pravna pamet” bili bi usmjereni samo jednom cilju: izmjenama ustava kako bi se njegov tekst uskladio sa zahtjevima pomenute presude.

U BiH, zajednici “radnika, seljaka i (ne)poštene inteligencije” u kojoj bar polovina njenih stanovnika nema ama baš nikakav odnos prema njenoj himni i zastavi, čije stanovništvo za velikih sportskih događaja navija za njenu ali i reprezentacije druge dvije susjedne (i jedne ne-susjedne) države, to, naravno, nije slučaj.

U ovoj post-daytonskoj tvorevini, političari najviše razine, bez elementarne političke ali i svake druge odgovornosti dozvoljavaju si luksuz indolentnosti četiri godine nakon donošenja presude, permanentno se pozitionirajući s onu stranu morala (i politike - u njenom izvornom značenju kao sfere javnog, od interesa za zajednicu). Inicijalna retorika spremnosti na konkretnu akciju ustupila je mjesto apatiji, dok političke ozbiljnosti i odgovornosti kojom bi trebalo primiti poruku ove respektabilne sudske instance - poslanu u formi presude i pristupiti izmjenama ustava - nema niti u rudimentu. Ostaje, već četiri godine, prosto konstatiranje nedopustive nonšalantnosti domaćih političkih, kako ih krivo zovu „elita“ spram međunarodnih obaveza i probitaka BiH. Ali, treba se zapitati: šta to, u bitnome, ove „elite“ uopće znaju o tim obavezama i koliko uopće mare za probitke države čije javne pare bjesomučno troše poigravajući se sudbinama četiri miliona ljudi i njihovim novcima?
 
Ustav Bosne i Hercegovine afirmira apsolutno pravo svih njenih građana da uživaju „ljudska prava i osnovne slobode“. Član II Ustava obavezuje sve državne i entitetske organe da „osiguraju najviše standarde međunarodno priznatih ljudskih prava i slobodu od svake vrste diskriminacije“. Institucije (organi) BiH koje su formirane na osnovu Ustava BiH, nema sumnje, nisu uspjele osigurati uživanje ovih prava i sloboda: naprotiv, Ustav sam za sebe predstavlja  izvor diskriminacije, što je potvrdila i pomenuta presuda Europskog suda za ljudska prava.

Već nakon samo nekoliko godina od rekonstituisanja BiH po daytonskom modelu, moglo bi se reći od ulaska u 21. stoljeće, postalo je jasno da je neophodno poduzeti političku i ustavno-pravnu rekonstrukciju ukupnog političkog sistema BiH, a sistema zaštite ljudskih prava u BiH posebno. To se moglo uspješno učiniti jedino posredstvom konzekventne i sistematične revizije svih odredaba Ustava BiH kao i etnitetskih i kantonalnih ustava te Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine u cilju afirmacije građanskog i negacije nacionalnog/etničkog identiteta. Ono što se u javnosti ne zna i/li pogrešno percipira jeste činjenica da izmjene Ustava, u ovoj situaciji, ne predstavljaju tzv. diskreciono pravo države BiH, nego njenu međunarodno pravnu obavezu da uskladi svoje zakonodavstvo sa evropskim standardima, što zahtijeva i za čim pledira i presuda suda u Strasbourgu.

No, kristalno je jasno da diskurs građanske države, u BiH u kojoj je etno-nacionalni koncept „konstitutivnih naroda“ centralni mehanizam funkcionisanja političkog sistema i temeljni preduvjet svakog iole važnog političkog konsensusa predstavlja contradictio in adjecto. Dakle, BiH nije građanska država, ona je državna zajednica, s jedne strane privilegiranih (konstitutivnih) a s druge diskriminiranih (svih ostalih) građana.

Šta na izvršenju (ne implementaciji!) presude u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH, rade domaći političari? Ništa! Upravo tako – ništa! I dalje se razgovori o budućem ustroju države (ustavnim amandmanima) vode u restoranima širom BiH. Politički dijalozi su, bahato i politički neodgovorno i neprihvatljivo, prebačeni iz parlamentarnih klupa u kafane, afirmirajući ružnu konotaciju kafanskoga diskursa u vođenju državnih poslova.

Ako je još išta ostalo od državnih atribucija BiH, one su definitivno pokopane ovakvim ponižavajućim tretmanom koji međunarodna zajednica prakticira prema političarima (čitaj: potrošenim marionetama inostranih političkih mecena i eksponentima etno-interesa) a onda oni, indukovano ali svjesno, isti tretman primjenjuju prema građanima BiH. Rezultat svega je jedan pravno-politički apsurd: izostanak bilo kakvih rezultata u izvršenju presude de facto inicira percepciju da BiH radi upravo protiv Sejdića i Fincija (uzetih kao paradigma svih diskriminiranih građana)!

U pravnoj državi, ovako stoje stvari: političare bira njihova baza (u slučaju BiH, većinom, etnički čista baza), tako da njihov mandat derivira iz volje biračkog tijela, volje građana. Djelatna komponenta izbornih funkcija pretpostavlja činjenje u općem interesu, u najmanju ruku u interesu izborne baze. U BiH stanje je drugačije – političari se, samim izborom, konstituišu kao neodgovorni pojedinci koji rade isključivo u vlastitom interesu. 

Birajući svoje političke predstavnike građani BiH nisu željeli da izabrani funkcioneri mandatni period i novac poreskih obveznika (uzalud) troše na, kako se pogrešno čini, tobožnju zaštitu „nacionalnog interesa“ – u stvarnosti, na  beskrajne jalove diskusije i dogovore o nekoj budućoj raspodjeli fotelja u zakonodavnim i izvršnim organima i javnim kompanijama, u kojima će sjediti etno-nacionalni stranački poslušnici koji će, sem za vlastite potrebe, osigurati dodatni novac za naredne izbore, kao i osigurati financijske kapacitete za buduće jalove diskusije i dogovore o nekoj novoj raspodjeli fotelja i enormnom bogaćenju etno-političih elita (kao ilustracija neka posluži nedavno objavljen spisak o visinama njihovih plaća).

Na kraju, šta drugo nego čestitati bh. građanima na istrajnosti u dopuštanju da ih izabrani politički predstavnici, iz godine u godinu, varaju i iskorištavaju, te poželjeti da, na slijedećim izborima, građani obavezno glasaju svi za „svoje“. Tako će bar uštedjeti trud za traženje krivca za to što nemaju novaca za hranu, garderobu i ogrjev. Do nekih budućih “izbora“... ako ih ikada, u pravom smislu riječi, i bude...

Zgrada Evropskog suda za ljudska prava
Zgrada Evropskog suda za ljudska prava


09.01.2014.

Broken Iris : Where butterflies never die



07.01.2014.

...Svima nama treba samo taj jedan dan...

.



13.12.2013.

- Čekaj... ti to zoveš najvećim razočarenjem u svom životu?

- Čekaj, tebe su u životu zaista zaobišla sva razočarenja i problemi?
- Tačno.
- Na fakultetu? Ispiti?
- Sve je klizilo kao po špagi.
- Pa sigurno je u poslu bilo problema?
- Glatko.
- A kasnije u vlastitoj firmi, poslovne teškoće?
- Rješive sitnice.
- A veze? Zaista ti niko nije slomio srce?
- Ne bih o tome...
- Pa dobro, koje ti je najveće razočarenje u životu?
Počešem se rukom iz uha...
- Čekaj da vidim... postoji jedno veliko razočarenje...
- Koje?
- Volim onu pjesmu – you 'll never walk alone – ne znam da li znaš, ali navijači Liverpoola to pjevaju prije početka utakmice. Pedeset hiljada glasova se skupi u jedan, moćno zvuči...
- I?
- I kupio sam avionsku kartu do Liverpoola... želio sam to čuti uživo. Sletim na aerodrom, sjedem u taksi, sav nabrijan se odvezem do stadiona i stignem taman deset minuta prije početka utakmice.
- I?
- I vidim da je utakmica na stadionu Evertona, a ne na Anfield Roadu... promašio sam stadion i nisam čuo pjesmu. Vratio sam se kući kao pokisla kokoš.
- Čekaj... ti to zoveš najvećim razočarenjem u svom životu?
- Aha. A ti? Koje je tvoje?




Noviji postovi | Stariji postovi